Potraga za Kristlom

Kraj zgrade na točki dodira Palmotićeve i Đorđićeve u Zagrebu stiješnjeno je drvo hibiskusa. Zaštićeno željeznom ogradicom, ono djeluje posve izvan urbanističkog konteksta Donjega grada, koji ne trpi ekscese i ima točno predviđena mjesta na kojemu drveće može rasti. Navodno je to je drvo posađeno davnih dana, a njegova saditeljica bila je prema legendi baka Vlade Kristla, čija je obitelj posjedovala tu uglovnicu. Izglavljenost iz građanske tradicije i istovremeno korijensko srastanje s njom karakteristike su koje se mogu pripisati i stvaralaštvu Vlade Kristla.

Portret iz  1950. / Snimio Goran Vranić

Na početku kataloga rovinjske izložbe, koja prikazuje Kristlove radove nastale do 1962, kada je zbog filma General i stvarni čovjek bio prisiljen emigrirati iz Jugoslavije, Igor Zidić ističe njegovu višestruku ličnost: istovremeni stav režimskoga poslušnika i anarhističnog, pobunjenog individualca. Kristl je bio umjetnik neprestanih metamorfoza, mijena i transgresija, o čemu svjedoči i jedan od njegovih posljednjih umjetničkih projekata, knjiga Ende der Ordung iz 2007, u kojoj objavljuje fotografije sebe i suautorice Carole Regnier, pripisujući im različite identitete. Traženje političkoga ključa u kojemu bi se Kristl čitao (posebno danas, kada umjetnici friziraju svoje prošlosti, da bi se miljenici bivših režima proglašavali velikim borcima protiv istih, i kada su neki od najvećih deklarativnih „protivnika“ ovog režima baš od njega najviše pomagani) besmisleno je. Kristl je bio sklon mistifikaciji vlastite prošlosti, njezinu uljepšavanju i poružnjivanju, preslikavanju i prepravljanju. Zidić piše kako je „uzrok svih Kristlovih metamorfoza te vrste njegovo idealiziranje funkcije umjetnosti, tijesno vezano o teška i česta razočaranja (kad otkrije da se od slikarstva, u nezahvalnu društvu, može i gladovati, a s teatrom ili filmom manipulirati).“ Odnosno, kako je rekao Borges u jednoj poznatijoj pripovijetki: „Stoljeća idealizma nužno su ostavila traga na stvarnosti.“

Odmak od geometrije

Kristlovi počeci vezani su uz varijacije kasnog impresionizma, koji je oživila socrealistička doktrina i u kojoj je ostvario vrlo vješta ostvarenja (Pejzaž iz 1949), uz ideološke karikature koje odaju vješta crtača, sve do djelomična pristajanja na konstruktivna i geometrijska načela EXAT-a 51. Kontrola i intuicija dva su pola umjetnosti (razlika koja je vidljiva, recimo, u stvaralačkim principima Ingresa i Delacroixa), a Kristl je uvijek bio bliži drugomu. U ciklusu Pozitivi i negativi (1959) potpuno odbacuje raniju geometriju: od nje samo ostaje nepravilan kvadratičan urez u bijelu materiju boje, koloristički uljez na monokromnoj podlozi ili sjena preslikanog kvadrata, na površini koja djeluje kao temelji razorenog konstruktivističkog zdanja.

Kompozicija iz 1959, koja prethodi Pozitivima i negativima, od njih se razlikuje većom diversifikacijom boja i oblika, poteza i ureza. Iako se na njoj može vidjeti pretjeranost u tim različitostima i zbog nje potpuna nefokusiranost na cjelinu, ona jasno pokazuje opredjeljenje za materiju umjesto geometrije, za intuiciju umjesto racionalnosti i za teksturu umjesto strukture. Sve moguće slučajnosti i nepravilnosti koje nosi slobodna gesta područja su Kristlove ekspresije, koja, iako vrlo uravnotežena, nije mogla biti racionalno obuzdana ni programirana. Denegri je (Up&Underground 2005/06) za Pozitive napisao kako iz njih: „prije nego utisak harmonije koji forma kvadrata u načelu označava, zapravo struji nihilističko raspoloženje što proizlazi iz nevjerice u oblikotvorni i znakovni potencijal slike“. Prije bih rekao da je tu na djelu supostojanje oblikovnoga suglasja i samo uvjetnog nihilizma. Iako se u rekonstrukciji ondašnjih svjetonazora može iščitati „egzistencijalna tjeskoba“ i „nevjerica u potencijal slike“, ipak je enformel moguće sagledavati i kao apsolutno povjerenje u sliku, u jezik i govor materije oslobođen svake (društvene ili predmetne) konotacije. Pozitivi to sjajno pokazuju jer samo minimalnom artikulacijom bijeloga (urezanim kvadratima i linijama) postižu vrlo određene slikarske kvalitete: monumentalnost i jednostavnu (antičku) ravnotežu zajedno s neusiljenošću i dojmom slučajnosti koje proizvode nepravilne linije.

Polivalentan autor

Najpoznatije Kristlove eksatovske kompozicije otimaju se strogosti, a na ovoj je izložbi prikazana i jedna slabije poznata iz 1953. s upitnikom u središtu crnoga pravokutnika. Taj je upitnik nešto što bi najbolje moglo označiti njegovu karijeru – pitanje „što dalje s geometrijom / materijom / slikom“? Gotove formule i poetike, pronađeni i definirani vlastiti stilovi i rukopisi (recept mnogih slikara po kojemu stvaraju do smrti) nisu ga zadovoljavali. Pitanje se može pročitati i kao – „je li to sve?“, s implikacijom dolaska do kraja, ali i (za Kristla mnogo važnije) ponovnoga započinjanja. Traganja u različitim pravcima vidljiva su i na kolorističkim Cipelama (1953), ili na Pariškim krovovima (1950), koji asociraju na Murtićeve kompozicije istog razdoblja, a ženski Portret u pastelnim bojama iz 1950. otkriva njegov nježni senzibilitet mekoćom linija i ptičicom ucrtanom u boji, na način na koji je poslije ucrtavao pseudogeometrijske likove i linije.

Eksatovci su sudjelovanjem u javnim natječajima, arhitektonskim narudžbama, opremom javnih prostora (Bernardi), knjiga i plakata (Picelj), gradnjom izlagačkih paviljona (Richter) bauhausovske postavke umjetnosti koja putem primijenjene verzije ulazi u svakodnevni život uspjeli inkorporirati u društvo i vrijeme. Kristla sve to jedva da je zanimalo. U EXAT-u je figurirao kao autsajder, a 1962. gotovo namjerno i autodestruktivno staje režimu na žulj filmom General i stvarni čovjek, koji suprotstavlja pojedinca konvencijama i autoritetima (rekli bi pragmatici, „društvenoj inteligenciji“), ukazujući na njezinu totalitarnu narav. Od tada radi u Njemačkoj, bavi se filmom, kazalištem, piše poeziju, a u slikama se vraća figuralnosti. Zanimljivo je da je naslikao Uhićenje Ulrike Meinhof 1975, kada je njemačka javnost bila potresena i uzbuđena djelovanjem RAF-a, čime je za desetak godina tematski anticipirao poznatiji i uspješniji ciklus 18. listopada 1977 (1988) Gerharda Richtera, koji se bavi zatvorskim pogubljenjima skupine Baader–Meinhof.

Jedinstvena ličnost hrvatske kulture, polivalentan autor multimedijalnog i stilski raznorodna opusa Vlado Kristl ovom je izložbom dobio još jedno tumačenje svojih zagrebačkih, slikarski najplodnijih godina.